Nedavno ste imali radionicu o anksioznosti kod djece školskog uzrasta. Prema Vašim
saznanjima zašto su djeca anksiozna tj. koji su najčešći uzroci?
Anksioznost kod djece jako je kompleksna i opširna tema. S jedne strane se uopće ne obraća pozornost na to stanje, jer simptomi anksioznosti poput, recimo, grickanja noktiju se ne shvaćaju ozbiljno, jer eto svi smo mi kao mali grickali nokte.
Kroz tematske večeri, na ovu temu, došli smo alarmantnih podataka,
da jako puno djece pati od anksioznosti, te ako se na vrijeme ne prepozna ostavlja teške posljedice, koje je kasnije jako teško ispraviti. Kroz razgovore sa stručnjacima, prvenstveno smo sami sebe suočili s činjenicom da smo svi anksiozni, te da to nenamjerno prenosimo na svoju djecu. Kao što svi znamo, mi smo prvi model po kojem naša djeca uče o životu.
Uzroci su razni. Počevši od nekih minornih npr. neznanja vezanja pertli, uz opasku roditelja „Kako to ne znaš, to svi znaju.“, pa do nekih ozbiljnijih npr. uspoređivanja s drugom djecom iz bliske okoline (nezadovoljstvo roditelja koji žele ispraviti svoje nedostatke iz djetinjstva).
Također smo shvatili da je veliki problem jer djeca ne znaju označiti, odnosno imenovati emocije, u smislu ljut sam, tužan sam i slično, mi ih nismo tome naučili jer smatramo da to djeca uče u hodu. Ali
nisu! Prvo trebamo mi odrasli naučiti imenovati i razlikovati emocije, a zatim to isto naučiti i našu djecu.